DüDaDo

im

Nirgendwo

Ljeta 2024., moj partner Anja i ja počeli smo postavljati novi smjer na Epp Pillaru na sjevernoj stijeni Scheideggwetterorna. Ovaj stup, visoko iznad Grosse Scheidegga i obilježen iznimnim visokoalpinskim vapnencem, dugo mi je bio na oku.

Godine 2009., Nicolas Zambetti i Deni Burdet, zajedno sa svojim partnerima, postavili su važan temelj za moderno alpsko sportsko penjanje na ovom mjestu. S "Into the Wild" – dugim 450 metara i ocijenjenim do 7b+ – uspostavili su izvanredan smjer za svoje vrijeme. Bilo je to pravo pionirsko dostignuće – pronaći izvediv put i do stijene i kroz nju. Do tada je jedini smjer u ovom dijelu planine bio rijetko, ako ikad, ponovljeni Sjeveroistočni greben Scheideggwetterorna, koji su prvi prošli Martin Epp i Jr. Talbot 1963. godine. Zahvaljujući članku o "Into the Wild" u časopisu SAC-a Die Alpen – koji je tada još uvijek bio jedan od rijetkih izvora aktualnih informacija o novopostavljenim alpskim smjerovima – već godinu kasnije našao sam se na tom istom mjestu, s tek 18 godina. Zajedno s Nicolasom Hojacom napravio sam prvo ponavljanje ovog pustolovnog smjera. Uspio sam slobodno prenjeti svaki smjer u prvom pokušaju (Team OnSight/Flash). Bilo je to nevjerojatno iskustvo koje me vjerojatno oblikovalo do danas.

Osim same težine penjanja, ono što ovo mjesto ponajviše definira jest njegova udaljenost i zahtjevan pristup. Tada nas je moj otac čak morao pokupiti u Grindelwaldu u nedjelju navečer: propustili smo i zadnji autobus i zadnji vlak – a obojica smo sljedećeg jutra morali biti u školi.

Godine su prolazile, a iskustvo je polako blijedilo u daleko sjećanje. Zatim, dok sam tražio slike za prezentaciju, ponovno sam naišao na svoje stare fotografije. Gledajući jednu određenu fotografiju zida, pojas kompaktnog vapnenca malo više ulijevo iznenada mi je upao u oči. Rođen je novi projekt. A u Anji, svojoj partnerici, pronašao sam savršenu osobu s kojom ću ga podijeliti. Ljeta 2024. počeli smo nositi opremu do bivaka i polako se probijati prema zidu. Sam pristup bivaku već je putovanje za sebe, domišljato protkano kroz slabosti terena. Početkom ljeta, mokre ploče između bivaka i zida učinile su čak i pristup pravom avanturom.

Veći dio pristupa još smo mogli koristiti opremu koju su na mjestu ostavili Zambetti i Burdet. Gdje je bilo potrebno, zaštitu smo dopunili vijcima i klinovima. Pristup bi stoga sada trebao biti razumno dobro opremljen za buduće ponavljače, ali ostaje ozbiljan pothvat koji zahtijeva dobre vještine pronalaženja puta i sigurnost u penjanju po slabo osiguranom alpskom terenu. Otprilike ZS+/4b. Nakon što smo savladali taj dio, konačno smo mogli početi sa stvarnim penjanjem. Tijekom tri posjeta tog prvog ljeta, postavili smo prvih pet smučeva. Za Anju je to bilo i prvo iskustvo bušenja vijaka – i odmah je počela od tla prema gore, viseći na skyhook-u. Nakon početnih poteškoća i gotovo neizbježnih trenutaka panike, iznenađujuće se dobro snašla.

Godine 2025., naši rasporedi i vremenske prilike nažalost su dopustili samo jedan posjet. Ipak, uspjeli smo postaviti šesti smučev – očiti ključni dio – kroz prevjes u sredini zida. Neću zaboraviti osjećaj prelaska preko ruba prevjesa, kada sam se našao na gotovo glatkoj i teško čitljivoj ploči, te se nekako borio prema gore dok, nakon otprilike četiri metra, napokon nije ukazao spasonosni hvatište na koje sam mogao postaviti sljedeći vijak. Smučev će se najvjerojatnije smjestiti negdje oko 8a+.

Projekt se mijenja

Naša motivacija da konačno završimo smjer 2026. godine bila je stoga velika. U isto vrijeme, Anja i ja dobili smo divnu vijest da ćemo postati roditelji. Naravno, radost zbog te vijesti zasjenila je našu motivaciju za smjer. Ipak, oboje smo znali da bi trebalo biti moguće završiti projekt koji smo zajedno započeli. Znali smo i da sljedeće ljeto vjerojatno neće olakšati ovakve projekte. Posebno u ranim fazama trudnoće, Anja je doživljavala značajne oscilacije u energiji. Istovremeno, projekt je postajao sve zahtjevniji kako smo dobivali na visini: dvosatni pristup, 300 metara jumaring tehnike, a zatim spust – sve to u terenu s vrlo malo prostora za pogrešku. Iz tog razloga, Max, poznat kao Muscle Mäx, pridružio mi se jedan dan na stijeni. Zajedno smo uspjeli uspostaviti smjer do osmog dijela. To nas je postavilo u savršenu poziciju da Anja i ja zajedno završimo smjer.

U kolovozu 2026. uspjeli smo zajedno izbušiti posljednji dio. Još jednom nas je nagradio izvrsnim i zahtjevnim penjanjem po ploči. Bio je to nevjerojatan osjećaj doživjeti i završiti nešto ovako zajedno kao par. No još nas je čekao dug spust. Pravi osjećaj olakšanja stigao je tek tijekom obvezne vožnje skuterom s Grosse Scheidegg prema Grindelwaldu. Smjeru smo dali ime „DüDaDo im Nirgendwo". Na tom udaljenom mjestu, prepoznatljivi signal Grindelwald Busa često je jedina opipljiva veza s civilizacijom. I zaista te prati cijeli dan – od ranog jutra do otprilike 18 sati, kada posljednji autobus prolazi dolinom.

U tom trenutku Anjina trudnoća bila je predaleko odmakla da bismo zajedno pokušali slobodno penjanje. Istovremeno, osjećao sam sve jaču potrebu da nakon tri godine konačno privedem projekt kraju – znajući i to da nam u nadolazećim godinama vjerojatno neće biti lakše zajedno se upuštati u ovako zahtjevne projekte. Stoga smo se dogovorili da ću u rujnu pokušati slobodno popeti smjer. Pritom nam je oboma bilo jasno jedno: što prije želimo zajedno popeti taj smjer.

Krajem kolovoza proveo sam jedan dan na smjeru s Mauriceom i uspio slobodno popeti svaki dio smjera već u prvom pokušaju. Ukratko sam razradio pojedinačne pokrete na ključnom dijelu smjera, a zatim smo se spustili. Tjedan dana kasnije vratio sam se s Kasparom. Ovaj put pridružio nam se John Thornton sa svojom kamerom kako bi dokumentirao pokušaj slobodnog penjanja. Nažalost, vremenska prognoza imala je drugačije planove prvog dana. Neočekivani udari vjetra do 70 km/h u kombinaciji s hladnoćom učinili su penjanje gotovo nemogućim, pa smo uspjeli snimiti samo nekoliko kadrova na ključnom dijelu smjera. Prvotni plan bio nam je tog dana pregledati gornje dionice i ukloniti sve fiksne užad s prvog uspona, kako bismo sljedećeg dana mogli pokušati čisti jednodevni redpoint uspon od samog dna. Taj plan nije uspio. Stoga smo ostavili fiksna užad na mjestu, a sljedećeg dana penjao sam se s Benom i slobodno popeo sve dionice od ključnog mjesta prema gore. Nakon toliko rada, bilo je predivno konačno moći slobodno popeti sve te dionice. Raspoređeno kroz dva dana, sada sam slobodno popeo svaku dionicu smjera.

Gledajući unatrag, ta strategija pokazala se kao dobar kompromis. Završna dionica, na razini 7c, pokazala se iznimno zahtjevnom. Da je nisam prethodno pregledao, lako bi mogla stati na kraj mom pokušaju da sam smjer penjao izravno od dna.

Čak i s ovom strategijom, trebalo nam je dosta vremena nakon penjanja da se spustimo cijelim smjerom, uklonimo sva fiksna užad i siđemo sa svom opremom. Nakon vožnje skuterom u mraku, pretovarenim opremom, do auta, konačno smo proslavili slobodni uspon zasluženim ponoćnim obrokom u gostionici „Golden Seagull Inn" u Interlakenu – prikladan završetak triju godina rada na ovom smjeru.

DüDaDo im Nirgendwo

S "DüDaDo im Nirgendwo" postavili smo zahtjevnu alpsku višedužinsku rutu na izvrsnom visokoalpskom vapnencu, s težinama do 8a+. Ocjene navedene u topu su prijedlozi i trebat će ih potvrditi budući ponavljači. Osiguranje je mjestimično rijetko i može se usporediti s modernim alpskim višedužinskim rutama u Bernskom Oberlandu, poput "La Svizzera", "Infinite Jest" ili "Paciencia".

Osim čiste sposobnosti penjanja, ruta zahtijeva iskustvo u alpskom terenu i spremnost na ozbiljan i udaljen pothvat.

No upravo alpsko okruženje, atmosfera i udaljenost čine "DüDaDo im Nirgendwo" za nas mnogo više od puke teške penjačke rute. To je rezultat tri godine zajedničkog rada, mnogih dana provedenih na stijeni i razdoblja u kojem su se i naši vlastiti životi promijenili.